Kurban

Kurban

1. Kurban je vrsta ibadeta koja podrazumijeva žrtvu određene vrste životinja, brava ili govečeta u određeno vrijeme s ciljem približavanja Allahu dž.š. Ova vrsta ibadeta je vadžib, a ustanovljena je naredbom Kur’ana i Hadisa Božijeg Poslanika. Uzvišeni veli:
“Zaista smo ti mi dali najveće dobro, ovog i budućeg svijeta. Pa klanjaj svome Gospodaru i koli kurban. Zaista je onaj koji te mrzi bez spomena.” (El-Kevser, 1-3).
“Do Allaha neće stići njihovo meso ni njihova krv, nego će do njega stići vaša bogobojaznost. Tako vam ih je On potčinio da veličate Allaha zato što vas je uputio na Pravi put. I obraduj dobročinitelje.” (El-Hadždž, 27)
“Reci, Moja molitva, moj kurban, moj život i moja smrt pripadaju samo Allahu Gospodaru svjetova.” (El-En’am, 162)

Ebu Rafi, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik a.s., kada bi kupovao kurban, tražio da izabere najljepšeg, a kada završi sa hutbom na Bajram, izabrao bi od dva kupljena kurbana jednog i sobom ga zaklao izgovarajući: „Bože, ovo je od mog čitavog ummeta, za svakog onog ko svjedoči da si Ti samo Jedan i ko svjedoči meni da sam prenio Objavu“, a potom bi uzeo drugog i sobom ga zaklao izgovarajući: „Ovo je od Muhammeda i Muhammedove porodice.“

Kada su upitali Poslanika, a.s., šta predstavljaju ovi kurbani, odgovorio je: „Sunnet vašeg oca Ibrahima, a.s.“ Upitali su: „A šta mi od tih kurbana dobijemo?“ Odgovorio je: „Za svaku dlaku kurbana piše vam se dobro djelo.“ Upitali su: „A šta ako je vuna?“ „i za svaku dlaku vune piše vam se dobro djelo.“
„Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, a to ne uradi neka se ne približava našem džematu.“
„Neka niko ne kolje kurbana dok ne klanja bajram-namaz.“ (Buhari, Muslim)

Mudrost propisivanja kurbana

Ovom vrstom ibadeta postiže se:
– udovoljenje Božijoj naredbi, odnosno slijeđenje prakse Božijeg Poslanika;
– oživljavanje prakse Ibrahima, a.s., i sjećanje na njegovu spremnost da žrtvuje ono što najviše voli, sina Ismaila, kao i spremnost Ismaila, a.s., da žrtvuje najviše što ima, život;
– socijalno zbrinjavanje ugroženih u islamskoj zajednici, briga prema njima da se bajramski dani provedu u potpunoj sreći i zadovoljstvu, kao i povezivanje i učvršćivanje odnosa unutar rodbinskih i prijateljskih krugova;
– zahvala Allahu, dž.š. na opskrbi i blagodatima kojima nas je počastio.

Ebu Hurejre prenosi da je Muhamed a.s. rekao: „Ko je u mogućnosti da zakolje kurban pa to ne učini, neka se ne približava našoj musalli (mjestu gdje se zajednički obavlja bajram namaz).“ Imajući u vidu kur’ansku zapovijed „venhar“ („zakolji kurban“), citirani hadis, kao i nepobitnu tradi¬ciju da je Muhamed a.s. klao kurban, osnivač hanefijske pravne škole (kojoj i muslimani Bosne i Hercegovine pripadaju), Ebu Hanife, uvrstio je klanje kur-bana u vadžibe (po važnosti, drugostepena islamska dužnost). Drugi islamski učenjaci, među kojima i imami Jusuf, smatraju klanje kurbana sunetom. Svoje mi¬šljenje zasnivaju na hadisu Muhameda a.s. da je jednom prilikom rekao kako je klanje kurbana nje¬mu naređeno (vadžib), dok je muslimanima sunet.

Sve pravne škole i svi islamski učenjaci slažu se da svaki musliman, prije svega, mora slijediti Kur’an i put Muhameda a.s. Kur’anske riječi „venhar“ („zakolji kurban“) i predaja koja je posve sigurna da je Muhamed a.s. redovno klao kurban, obavezuje sva¬kog muslimana, koji je imućan i ispunjava druge uvjete, da mora izvršiti ovu vjersku obavezu.

Klanje kurbana ili, prinošenje žrtve, ima vjerski, moralni i socijalni značaj. Sve što se čini u ime Allaha, a to je slučaj i sa kurbanom, uistinu služi čovjeku i njegovom moralnom i socijalnom uzdi¬zanju. Ovdje će biti riječi o tome ko treba, šta, u koje vrijeme i kako da zakolje kurban i izvrši svoju vjer¬sku obavezu.
Vrste kurbana

Postoje više vrsta kurbana, i to:
– redovni kurban koji se kolje svake godine, o ovoj vrsti kurbana se govori u daljem tekstu;
– zavjetni kurban, koji se kolje nakon ispunjenja datog zavjeta, kao naprimjer: „Zaklat ću kurban ako mi projekat uspije“; nakon što je projekat uspio, dužnost je ispuniti zavjet i zaklati kurban, ova vrsta kurbana se mora u potpunosti podijeliti;
– kurban po oporuci, što znači ako jedan ili oba roditelja ostave u emanet svojoj djeci ili se u testamentu vakifa spominje da se za njeg nakon smrti kolje kurban, ova vrsta kurbana se također u potpunosti dijeli;
– kurban koji se kolje u sklopu propisa nijjeta hadža, temetu‘, kiran (hedjun).

Ko je obavezan zaklati kurban?

Prema islamskim propisima svaki musliman i mu¬slimanka koji u prva tri dana Kurban-bajrama budu imali jedan nisab, tj, imovine bilo koje vrste čija vrijednost odgovara iznosu srebra od 641,5 grama obavezni su, svako za sebe, zaklati kurban. Imajući u vidu činjenicu da nakit svake vrste, auto, vikendica, zemlja koja se ne obrađuje (ili se obrađuje iz hobija), luksuzan namještaj ili namještaj koji nije neophodan itd., mora ući u obračun viška imovine; onda ostaje konstatacija da je ogromna većina muslimana dužna klati kurban. Zekat i klanje kurbana su dvije islamske obaveze koje muslimani najmanje poznaju i najmanje izvr¬šavaju.

Kurban se kolje samo za sebe. Žena koja ima svog vlastitog imetka: novca, nakita ili bila koje druge pokretne ili nepokretne imovine dužna je za¬klati kurban za sebe.

U pogledu obaveze kurbana za svoju maloljetnu djecu islamski učenjaci su se razišli. Saglasni su da majka ne treba klati za svoju djecu pa makar bila i bogata, ali u pogledu oca imaju dva mišljenja.

Imami Muhamed i imami Jusuf smatraju da otac nije obavezan zaklati kurban za svoju maloljetnu djecu pa makar ona imala i svoje vlastite imovine koju su stekla putem raznih poklona, oporuke (vasijeta), nasljedstva itd.
Drugo mišljenje je imami Ebu Hanife, koji smat¬ra da bi otac trebao zaklati kurban za svoju malo¬ljetnu djecu, kao što je obavezan i podijeliti zekatul-fitr. Ovo mišljenje Ebu Hanife nije prihvaćeno kod ranijih generacija islamskih učenjaka, pa je u skoro svim fikhskim djelima ostalo dominirajuće mišljenje imami Muhameda i Jusufa.

Gledajući s vjersko-moralne strane, bilo bi po¬željno prihvatiti mišljenje Ebu Hanife da se kolje kurban za bogatu djecu, jer tu dolazi do izražaja visoka svijest jednoga muslimana.

Putnik nije dužan klati kurban, posebno ako se ne zadržava u jednom mjestu duže vrijeme. Islam¬ski učenjaci stoje na stanovištu da je putnik – musafir oslobođen džume namaza pa, analogno to¬me, i klanja kurbana.

Siromašne osobe, dužnici itd. nisu obavezni klati kurban. Ebu Bekr r.a. i Omer r.a. nisu klali kurban, jer su svu svoju imovinu stavili na raspolaganje islamskoj zajednici i podijelili je siromasima i u dobrotvorne svrhe, tako da je njima i njihovoj po¬rodici ostalo samo toliko koliko je bilo potrebno za život. Njihov primjer se uzima kao pouka svim musiimanima kako se treba žrtvovati za zajednicu, ali i dokaz da siromašne i osobe slabog materijalnog stanja, nisu dužne klati kurban.

Umobolne osobe se tretiraju kao maloljetna djeca.

Šta može biti kurbanom?

U kurban se može zaklati: goveče, bravče i de¬va. Goveče (vo, bik ili krava) može vrijediti za se¬dam osoba, ako je unišlo u treću godinu života. Da bi kurban bio valjan, neophodno je da su sve udružene osobe odlučile da kolju kurban, pa ako bi među njima bio samo jedan koji želi samo meso i ne kolje kurban iz vjerskih pobuda, onda kurban ni jed¬nom od njih neće vrijediti. Zbog toga je Ebu Hanife izrazio mišljenje da je bolje prije kupovine govečeta da se nađe potreban broj osoba i da se poznaju, a ako to učine nakon kupovine, onda je mekruh (pokuđeno). Broj udruženih osoba ne može biti veći od sedam, ali manji može.
Deva, isto tako, može vrijediti za sedam osoba pod uvjetom da ima pet godina. Meso i od govečeta i od deve dijeli se na jednake dijelove svim udruženim osobama. Naj¬bolji i najsigurniji način je da se meso vaga.

Ipak, najbolje je zaklati u kurban bravče (ovna, ovcu, kozu ili jarca). Ni jedno ne smije biti mlađe od godine dana, ali ako po veličini i težini odgo-vara bravčetu od godinu dana, onda se može tolerisati ako je mlađe od pomenute granice.

Poželjno je da kurban bude potpuno zdrav i dobro uhranjen, jer je Muhamed a.s. klao po dva kurbana svake godine, a ti su imali najmanje godinu dana i bili dobro ugojeni.

U kurban se ne može zaklati bravče ili goveče koje ima jednu od slijedećih fizičkih mana:
– ako je potpuno slijepo u oba ili samo jedno oko;
– ako je toliko slabo, mršavo ili hromo da sa¬mo ne može doći na mjesto gdje ga treba zaklati;
– ako je odrezano više od pola uha ili repa. Ako je odrezano manje ili pola, onda može, kao i ako je bez pravih ušiju od rođenja koje su zakržljale i samo malo izrasle;
– ako je bez zuba ili ih nedostaje više od jed¬ne polovine;
– ako je odsječenog vimena ili sisa, pa ne bi moglo hraniti svoje mladunče;
– ako je toliko bolesno da je potpuno sigurno da ne može preživjeti;
– ako je odbijen rog toliko da je povrijeđen moždani živac.

Čovjek koji odluči zaklati kurban i kupi zdravo bravče ili goveče, pa nakon izvjesnog vremena pri¬mijeti neke fizičke mane, bilo bi poželjno da kupi drugi zdrav kurban i da ga zakolje, ako je imućan. Ako je pak siromašan onda će vrijediti i onaj sa manjim fizičkim manama.

U kurban ne može prispjeti ni jedna divljač kao što je srna ili jelen, pa čak ako je i pripitomljena.

Vrijeme klanja kurbana

Klanje kurbana ima svoje određeno vrijeme, pa izvrši li se prije ili poslije tog vremena ne vrijedi kao kurban. Za one koji žive u mjestima gdje se klanja bajram namaz vrijeme klanja kurbana nastupa nakon obavljenog namaza i traje sve do pred zalazak sun¬ca treći dan Bajrama. Za one muslimane koji žive u takvim mjestima gdje se ne klanja bajram namaz (dijaspora) vrijeme klanja kurbana nastupa od zore prvog dana Bajrama i traje do pred zalazak sunca treći dan Bajrama.

Žene nisu obavezne klanjati bajram namaz, pa zbog toga njima se toleriše da mogu zaklati kurban i prije klanjanja bajram namaza, iako je bolje da sačekaju svoje muževe, braću i rođake da se vrate iz džamije.

U nekim našim mjestima uobičajeno je klanje kurbana za svoje mrtve uoči Bajrama. Odmah se mora reći da se takvo klanje ne smatra kurbanom i potpuno je bezvrijedno, jer je izvršeno prije nje¬gova vremena, pa u tom slučaju nije ni izvršen vasijet. Muhamed a.s. je rekao: „Ko zakolje kurban pri¬je nego se klanja namaz, to je samo njemu (tj. kao da je zaklao obično živinče samo radi mesa, pa neće imati nikakvog sevaba od Allaha dž.š.).“ Drug Alejhisselamov, Džundub ibni Sufjan je re¬kao: „Jednom prilikom sam klanjao bajram namaz za Alejhisselamom i kada je dovršio namaz, vidio je nekoliko zaklanih kurbana, pa je rekao: „Ko je zaklao kurban prije namaza, neka sada zakolje drugi, a ako nije neka sada kolje u ime Allaha.“

Čovjek koji kupi kurban, ali ga ne stigne zaklati u određeno vrijeme, pokloniće živoga kurbana ne¬kom siromašnom čovjeku ili će dati njegovu vrijed¬nost u novcu. Isto tako, ako se zavjetni kurban ne bi zaklao na vrijeme (ako je to vrijeme određeno u bilo koje doba godine), treba ga živoga pokloniti, ali se ne može njegova vrijednost podijeliti u novcu, a kur¬ban zadržati.

Osoba koja je obavezna zaklati kurban, ali ga ne mogne naći do pred akšam treći dan Bajrama, namijenjeni novac za kurbana podijeliće kao sadaku.

Način klanja kurbana

Muhamed a.s. je lično za sebe klao kurban. Alej¬hisselamov drug Džabir kaže: „Kada bi Muhamed a.s. klanjao bajram namaz, tada bi proučio hutbu i i čim bi je završio, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući: „Bismillahi, Allahu ekber. Haza minni ve’ammen lem judahhi min ummeti.“ („U ime Allaha, Allah je najveći. Ovo je kurban za mene i za onoga od mojih sljedbenika koji nije kurban zaklao.“) H. Aiša pripovijeda kako je Muhamed a.s. klao kurban: „Mu¬hamed a.s. bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i preklao ga izgovarajući: Bismi¬llahi. Allahume tekabbel min Muhamedin ve ali Muhamedin ve min ummeti Muhamedin. („U ime Allaha! Bože! Ti primi (ovaj ibadet) od Muhameda, njegove čeljadi i svih sljedbenika.“)

U Ebu Davudovoj zbirci stoji da je Muhamed a.s. prije klanja kurbana klanjao i dva rekata nafile. Muslimani su dužni postupati pri klanju kurbana onako kako je činio i sam Alejhisselam.

Kurban se povali na lijevu stranu, okrenuvši ga po mogućnosti prema Kibli, svežu mu se sve četiri ili najmanje tri noge i oštrim nožem brzo se pre¬sijeku dvije glavne krvne žile, te dušnik i grkljan. Prije neposrednog klanja trebalo bi izgovoriti: Bismillahi, Allahu ekber, a po mogućnosti i nešto više, posebno ono što je učio i sam Muhamed a.s.: Vedždžehtu vedžhije lillezi feteressemavati vel erda hanifen ve ma ene minel-mušrikin. Inne salati ve nusuki ve mahjaje ve memati lillahi rabbil alemin. La šerike lehu ve bi zalike umirtu ve ene evvelul-muslimin. Allahume minke ve leke ‚an Muhamedin ve ummetihi. Bismillahi Allahu ekber. („Okrećem svoje lice prema Onome koji je stvo¬rio nebesa i zemlju čist (od svakog krivog vjero¬vanja). Ja ne spadam u nevjernike. Moj namaz i svi ostali moji ibadeti, moj život i moja smrt su samo radi Allaha Stvoritelja svjetova. On nema dru¬ga. Ovo mi je naređeno i ja se Njemu pokoravam. Bože! Ovo je (kurban) od Tebe, Tebi ga žrtvujem, za sebe i svoj ummet. U ime Allaha. Allah je naj¬veći.“)

Ko ne zna ništa proučiti dovoljno je da kaže: „Bismillahi“, pa ako i zaboravi kurban je valjan. Namjerno izostavljanje spominjanja Božijeg imena ima za posljedicu neispravnost samoga klanja, pa je kurban nevažeći.

Alejhiselam je upozoravao svoje ashabe da ne muče kurbana pri klanju, pa je tražio da se pripre¬me, kao što je oštrenje noža, moraju izvršiti ranije. S guljenjem treba sačekati sve dok se posigurno ne utvrdi da je kurban već mrtav i otekla sva krv koja treba da oteče.

Nije preporučljiva praksa nekih ljudi da ovcama namijenjenim za kurban ostrigu vunu. Ako se to i desi, vunu ne smiju zadržati za sebe, nego se mo¬ra podijeliti.

Osoba koja iz bilo koga razloga ne smije ili ne može zaklati kurban može ovlastiti drugo lice da to učini umjesto njega. Ovlaštena osoba će u nijjetu naznačiti za koga kolje kurban. U izuzetnim slučajevima može se ovlastiti kršćanin ili Jevrej da zakolju kurban, ali i oni moraju biti religiozni i vjero¬vati u Boga.

Klanje kurbana se vrši danju, ali može i noću ako iziskuju potrebe.

Kurbansko meso

Kurbansko meso se ni u kom slučaju ne smije prodavati. Najbolji postupak je onaj koji je prepo¬ručio sam Muhamed a.s.: meso se razdijeli na tri jednaka dijela tako da se 1/3 podijeli siromasima, 1/3 rodbini, komšijama i prijateljima, a preostala tre¬ćina zadrži za sebe i svoju porodicu. Muhamed a.s. je obično meso svoga kurbana dijelio onima koji¬ma je najpotrebnije. Nakon što bi zaklao svoga kur¬bana, pozvao bi siromašne stanovnike Medine i re¬kao: „Kome treba neka odsiječe sebi koliko želi.“ Kurbansko meso se može podijeliti i nemuslimanu, posebno ako je komšija ili inače dobar prijatelj.

Kurban koji se kolje po oporuci (vasijet) mora se u cijelosti podijeliti ili ga uživo dati nekome da ga kod svoje kuće zakolje. Ako je kurban zaklan mrtvome, ali ne po oporuci nego po želji nasljed¬nika umrloga, onda sa mesom postupiti isto onako kao i sa mesom svoga kurbana.

Meso se mora u cijelosti podijeliti i od zavjetnog kurbana, kao i od mladunčeta koje kurban oteli ili ojanji prije klanja. Mladuče se može zaklati za¬jedno s kurbanom i sve meso podijeliti, ali se može i uživo dati nekom siromahu da ga za sebe hrani. Siromašne osobe koje kolju kurban, a imaju broj¬nu porodicu, mogu veći dio, pa i sve meso zadržati za svoje potrebe.

Kurbanske kožice

Islamski propisi su posve jasni u pogledu raspo¬laganja kurbanskim kožicama. Naime, Muhamed a.s. je zabranio muslimanima da prodaju kožice svojih kurbana i da se lično koriste tim prihodima kupujući brzopotrošne artikle. Muhamed a.s. je re¬kao: „Men ba’a džilde udhijjetihi fe la udhijjete le¬hu“ („Ko proda kožicu svoga kurbana, taj kao da ga nije ni zaklao.“) Međutim, svi se islamski učenjaci slažu da se kurbanske kožice mogu zadržati i za svoje potrebe, ali je daleko najbolje podijeliti ih kao sadaku. Lice koje primi kožicu (kao sadaku) slobodno je da s njom raspolaže po svom nahođenju, pa ako želi i da je proda. Dakle, neophodno je udovoljiti osnovnom is¬lamskom propisu da vlasnik kurbana ne može pro¬dati kožicu i koristiti novac za svoje lične potrebe, što se ne odnosi na obdareno lice ili ustanovu.

Mora se reći da je ovaj postupak sa kožicama zasnovan na islamskom učenju. Naime, pored os¬novnih islamskih izvora, postoje i sporedni koji su zasnovani na Kur’anu i sunnetu. Jedan od tih izvora je i „maslehat-ul-amme“ društveni interes, tj. interes zajednice. Svi islamski učenjaci su saglasni da izvorni Islam traži stavljanje zajedničkih interesa ispred lokalnih i individualnih. U tom smislu su: Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed b. Hanbel kao osni¬vači pravnih škola donijeli više fetvi, u kojima se interesi pojedinaca podređuju interesima zajednice.

Ovaj tekst je kompilacija slijedećih tekstova:
Džananović, Ibrahim: Smisao i značaj kurbana. Starješinstvo Islamske zajednice u SRBiH. Sarajevo 1978. Str. 49-61.
Abdibegović, Nusret: Kurban. U: Fikh. Udžbenik za medrese. Izdavač: El-Kalem. Sarajevo, 2001.

2. Sta je Hadžijski ili Kurban bajram?

3. Klanje Kurbana na njemački način.