Vakuf je islamska zadužbina nastala kao rezultat čovječijeg odziva na Allahov, dž.š., poziv da se čini dobročinstvo i da jedni drugima pomažemo u dobročinstvu i čestitosti[1]. Prema odabranoj definiciji fakiha, uvakufiti imovinu znači staviti je izvan prometa i usmjeriti njenu korist u šerijatski legitimnu vjersku i dobrotvornu svrhu.[2]
Vakuf je kontinuirana sadaka (sadekatun džarijetun) o kojoj je Poslanik, a.s., govorio u hadisu: “Kada umre čovjek, prestaje i njegovo djelo osim u tri slučaja: kada ostavi iza sebe kontinuiranu sadaku, znanje od koga drugi imaju korist i čestito dijete koje čini dovu za njega.”[3]
Riječ vakuf dolazi od arapskog glagola «veqafe», što znači zaustaviti, zadržati, posvetiti i ukazuje na to da je vakufska imovina (imovina koja se zavještava), ona imovina koja je izuzeta iz redovnog pravnog prometa stvarima i određena u neke druge svrhe[4].
Vakuf je zasnovan na propisima šerijatskog prava, koji se temelji na dva osnovna izvora šerijata: Kur’anu i Hadisu. Gotovo svi kur’anski ajeti pravne naravi objavljeni su u Medini. Jedan od ovih kur’anskih ajeta u kome se može naći postavka i osnovanost vakufa i uvakufljenja je 92. ajet sure Al ‘Imran koji glasi: «Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelite Allah će zasigurno to znati.»
Ovaj ajet, prema Buharijinom i Muslimovom Sahihu, Vjerovjesnik s.a.v.s., je protumačio riječima: “Poslije smrti čovjeka njegovi tragovi na ovome svijetu nestaju, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro (sadaku), znanje kojim će se drugi koristiti i odgojeno dijete koje će se za njega moliti.”
Vakuf je u Šerijatu obuhvatan pojam i uklapa se u čitav ekonomski sistem. Vakufi su, nakon što je islamska država preuzela brigu o zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom životu svojih građana, nastavili egzistirati i razvijati se prerasli su u poseban sistem. Vakuf kao pravni institut je bio tema istraživanja u mnogim institutima i centrima koji su u pogledu pravne regulative vakufa dublje ulazili u razradu šerijatskog prava i njegovih sastavnih dijelova.
Vakufi su, dakle, šerijatski utemeljene i osmišljene organizacione forme za činjenje dobrih djela, na kojima je u dobroj mjeri, uz zekat, kao jedan od stubova islama, u materijalnom pogledu počivala islamska civilizacija.
Riječ vakufnama potječe od arapskog glagola veqafe i perzijske riječi name, što znači isprava, knjiga. Pravno gledano vakufnama ili vakfija ima karakter sudske presude, jer sadržava formu uvakufljenja koju je sudska praksa uvela zbog pravne sigurnosti.
* * *
U izgradnji institucije vakufa, općenito, a posebno u Bosni i Hercegovini su učestovali svi slojevi muslimanske zajednice, pa čak i siromasi, koji su sa skromnim sredstvima ili radnom snagom u vidu: kopanja bunareva, izgradnjom česama, pravljenjem puteva, kalemljenjem voća i slično učestvovali u izgradnji institucije vakufa.
Vakifi su kroz bogatu bosansko-hercegovačku historiju gradili: džamije, mektebe, medrese, mostove, česme, hamame, hanove, kuće, mlinove, pekare i dr., u želji da im se i nakon njihove smrti pišu dobra djela.
Vakuf, kao specifičan institut je kroz burnu historiju Bosne i Hercegovine, u posljednjih šest stoljeća, dao značajan doprinos u: vjerskoj, ekonomskoj i socijalnoj sferi razvoja šire društvene zajednice. Svakako, to se najviše odnosi na osmanski period, a naročito na XV, XVI i XVII stoljeće, koje možemo nazvati i «zlatno doba» osmanlijske uprave u Bosni.
Na brojnim poljima, institucija vakufa je imala ogroman značaj i odigrala je važnu, a često i ključnu ulogu u ukupnom razvoju u Bosni i Hercegovini. Vakufi su imali naročiti značaj u sferi ekonomije, vjerskog života, kulture, prosvjete, urbanog razvoja, itd. Kako vidimo, institucija vakufa, posebno je njegovana od strane osmanske države i njenih najviših uglednika-sultana, vezira, beglerbega, sandžakbegova, pa i mnogih drugih, više ili manje bogatih pojedinaca, bila je vrlo značajna za nastanak brojnih naselja i njihov dalji urbani razvoj. U nauci je već prihvaćena teza da je uloga vakufa u nastanku i urbanom razvoju gradskih naselja u našoj zemlji tokom osmanskog perioda bila čak od primarne važnosti.
U svakom vakufu jasno se mogu izdvojiti dvije grupe sadržaja:
a) Prvu grupu čine oni sadržaji koji instituciji vakufa obezbjeđuju i donose određene prihode za nesmetano njegovo funkcionisanje. Tu spadaju razni građevinski objekti: hanovi, dućani, magaze, različite zanatske radnje, kuće i stanovi za iznajmljivanje, zatim različite zemljišne nekretnine kao što su gradilišta, kućišta-milići, vrtovi, bašče-voćnjaci, njive-oranice, livade i pašnjaci, šume i dr. U ovu grupu često spadaju i značajna materijalna sredstva u novcu ili plemenitom metalu, koja se daju na zajam građanima uz interes (priplod) i na taj način povećavaju ekonomske mogućnosti vakufa.
b) Drugu grupu čine oni sadržaji koji zbog vršenja brojnih javnih i uslužnih gradskih funkcija i djelatnosti troše materijalna sredstva, prikupljena putem zakupa, kirije, idžare ili zajma na ime prethodno navedenih sadržaja. Ovoj drugoj grupi pripadaju razni objekti i razne djelatnosti javnog, vjerskog, kulturnog, prosvjetnog, komunalno-higijenskog, dobrotvornog i drugog karaktera, kao što su hamami – javna kupatila, sahat kule, džamije, mesdžidi, tekije, biblioteke, medrese, mektebi, vodovodi, česme, mostovi, karavan-saraji, javne kuhinje, greblja, itd. Prihodi vakufa su se trošili kao rashodi za održavanje i obnavljanje objekata, za finansiranje njihovih gradskih djelatnosti, plaće raznih službenika (imama, mujezina, mualima, muderisa), izdržavanje učenika, siromaha, nemoćnih, pa i za vakufsku administraciju mutevelije – upravnike, nazire – nadzornike…”
Podjela vakufa po svrhi uvakufljenja:
a) Vjerska: džamije, mesdžidi, musalle, tekije;
b) Obrazovono-odgojna: medrese, mektebi, biblioteke;
c) Milosrdna: pomoć siromasima, jetimima, učenicima, putnicima, dužnicima, zarobljenicima, bolesnima i za zbrinjavanje napuštanih i oronulih životinja;
d) Socijalna: vodovodi, putevi, mostovi, sahat-kule, šadrvani, bunari, česme, hareme za ukop umerlih;
e) Privredna: bezistani, hanovi, zanatske radnje, stanovi i kuće.[5]
Analizirajući tok nastanka vakufa u BiH može se uočiti da oni svoj pravi procvat doživljavaju u prvoj polovini XV i XVI stoljeća kada se pojavljuju i najznamenitiji vakifi kao što su: Ishak-beg Ishaković, Gazi Husrev-beg, Rustem-paša Opuković, Mehmed-paša Sokolović, Ferhad-beg Sokolović i dr. Uprkos svim nedaćama i presijama koje su vršene na vakufskoj imovini, pojedini vakufi ovih najznamenitijih dobrotvora su i danas sačuvani i služe svojoj svrsi.
O odnosu Bošnjaka prema vakufu, lijepo piše dr. Hazim Muftić: “Ne može se oteti sudu da se ovdje radi zaista o jednoj ustanovi, koja nam je svima istinski draga, a koju ipak svi malo pozanjemo.”
Ovaj ugledni pravnik, inače dobar poznavalac vakufskog prava i organizacije vakufske uprave u Kraljevini Jugoslaviji, jednom prilikom izjavio je i sljedeće: “Kada bi, ne daj Bože, i za trenutak mogli zamisliti da nestane vakufa u BiH, nestalo bi i Islamske zajednice.”[6]
Stradanje vakufskih objekata u vrijeme agresije na BiH 1992-1996.
U toku agresije na BiH (1992.-1995.) vakufska imovina pretrpjela je ogromne štete. Agresorska djelovanja nisu ugrozila samo živote desetina hiljada stanovnika BiH, nego su dovela do progona i strašnih razaranja velikog broja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata. Zločinci iz redova srpsko-crnogorskog, ali i hrvatskog naroda, nanijeli su, svjesno i planski, neprocjenjivu štetu bošnjačkom kulturnom naslijeđu u BiH.[7]
Za vrije agresije na BiH, džamije su bile osnovni ciljevi. Više od šest stotina džamija u BiH potpuno je uništeno, a skoro isto toliko, manje ili više, oštećeno.[8] Veliki broj džamija uništen je planski postavljanjem velikih količina eksploziva. Nekoliko ih je spaljeno aktiviranjem većih boca plina, ili benzina, a jedan dio razoren je artiljerijskim projektilima. Na mjestu gdje su nekada bile džamije, danas su parkirališta, parkovi ili deponije za smeće.
Osim džamija, agresori su razorili, ili oštetili, mnoge mesdžide, mektebe, tekije i druge spomenike islamske kulture i civilizacije. Od osam hiljada muslimanskih grobalja u BiH potpuno je uništeno dvije hiljade, a devastirano hiljadu i osam stotina. Rušeći i zatirući muslimanska groblja, srpski agresor želio je uništiti dio bosanske historije, kulturu i sjećanje jednog naroda.
E. Bajić
[1] Muhamed Čajlaković, Nastanak i razvoj institucije vakufa s posebnim osvrtom
na vakuf u BiH, sGlasnik, br -4, 2009.godina, tr 239-256
[2] V. Dr. Sulejman Mašović, “Značaj i uloga vakufa u razvoju islamske doktrine i danas“, Anali GHB, IX-X, Sarajevo, 1983., str. 126.-127
[3] V. Muslim, Sahih, O vasijjetu, Poglavlje o tome šta čovjeku donosi sevap nakon njegove smrti
[4] E. Hrvačić, Vakuf – trajno dobro, Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini El-Kalem vakufska direkcija, Sarajevo, 2001., str.6
[5] Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u Bosni i Hercegovini, Vakufi u Bosni i Hercegovini-Zbornik radova, Vakufska direkcija Sarajevo, Sarajevo 2013. str.32-45
[6] Glasnik, br. 11-12, 2005.
[7] U agresorskom pohodu nisu pošteđeni ni najznačajniji objekti islamske
arhitekture nulte kategorije u BiH, kao što su: Gazi Husrev-begova džamija (1532.);
Careva džamija (1565.); Baščaršijska (1529.); Ali-pašina džamija (1561.); Magribija (1766.) u Sarajevu; Aladža (1551.) i Careva džamija (1483.) u Foči; Sultan Esme džamija (1745.) u Jajcu; Karađoz-begova džamija (1570.) u Mostaru; Ferhadija (1579.) I Arnaudija (1595.) u Banjoj Luci (srušene 07. maja 1993.); Emin Turhan-begova džamija u Ustikolini (1449.), koja je najstarija džamija u BiH, kao i mnoge druge. Većina ih je bila pod zaštitom UNESCO-a. (Vidi: Muharem Omerdić, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992.-1995.), El-Kalem, Sarajevo, 1999., str. 15)
[8] Rušenje i uništavanje objekata islamske arhitekture samo je nastavak sprovođenja
ranijeg programa i prakse nad muslimanima na cijelom Balkanu. Kada je Osmansko carstvo počelo gubiti svoje teritorije na Balkanu, na tim su područjima
sistematski uništavani muslimani zajedno sa spomenicima njihove visoke kulture i
civilizacije. Samo u Beogradskom pašaluku bilo je 600 džamija, od kojih danas postoji jedino Bajrakli džamija u Beogradu. U Užicu je bilo 30 džamija, a danas nema ni jedne. Slično je i diljem cijele Srbije. Izbrisan je svaki trag postojanja islamske kulture, koja je ova područja ukrašavala i obogaćivala. Od islamske kulture i civilizacije u Dalmaciji, Lici i nekim drugim dijelovima Hrvatske izbrisani su svi tragovi, tako da nije ostao ni “kamen na kamenu”. Najvredniji spomenici nestali su netragom kao rezultat sistematske genocidne, kulturocidne, urbicidne i destruktivne politike. Srpski zločinci izjavljivali su da ruše muslimanske bogomolje iz milosrđa, kako bi se Bošnjaci lakše vratili u veru pradedovsku. Bilo je i njihovih tvrdnji da sami Bošnjaci ruše svoje bogomolje. (Vidi: Muharem Omerdić, nav. dj., str. 16-17)