„Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi da vidljivim učini svjetlo Svoje, maklar ne bilo po volji nevjernicima!“ Kur'an, Et-Tevba, 32.
„Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi“… Kur'an, El-Isra’, 53.
Islam je bio jedno dugo i veliko iščekivanje u svijetu najavljeno u ranijim svetim knjigama Tevratu i Indžilu. I to se konačno i dogodilo Sudbonosne „Noći Kader“ koncem Ramazana 610. godine, na Brdu Svjetlosti iznad Mekke. Te, Noći Kadera zasijalo je dugo očekivano svjetlo islama.
Islam je, svojom pojavom u svijetu, ogromnu većinu svijeta obradovao i oduševio. Drugi su ga pak prihvatili kao još jednu Vjeru Knjige koja počinje, u miru i koegzistenciji, ravnopravno da egzistira sa brojnim različitim vjerama u koloritu koji je sam Allah svijetu, po Svojoj volji, tako dao i odredio.
Međutim, od uvijek je bilo i onih ljudi, i onih grupa, kojima taj kolorit vjera, rasa i naroda smeta težeći dominaciji i isključivosti. U grudima takvih nema širine i topline. Oni vatru mržnje ne kriju, niti je umiju niti žele zatomiti niti ušutkati. Naprotiv, oni je potpiruju i rasplamsavaju! A tek što kriju dubine njihovih duša, to samo Allah zna, kako i Sam veli:
„On, zaista, dobro zna šta svačije grudi kriju!“ Kur'an, El-Enfal, 43
Mržnju koju ovi iz sebe izbacuju vani, usmjeravaju je prema uzvišenom učenju islama, i jednako tako i prema sljedbenicima islama, a također i prema svemu njihovom što čini njihove identitete: porijeklo, povijest, boja kože, folklor, običaji i kultura. Govor mržnje, to nikada nije tek mržnja kao mržnja sama po sebi. Uvijek je to govor i pisanje ciljano usmjereno po sadržaju, tonu i smislu. Jedna odvratna, prezrena i destruktivna pojava koju treba neprekidno prepoznavati, pratiti i zakonski odobrenim sredstvima spriječavati i zaustavljati.
Moderni svijet nije monolitna i zatvorena cjelina. Sve se danas događa u mješovitosti etničkih grupa, religijskih učenja, i različitih kulturnih obrazaca, i utoliko smo danas obavezniji prema govoru mržnje nego li je to bilo gotovo jučer. Stoga, kada je riječ o govoru mržnje u svakom slučaju moramo biti svjesni da je:
- to je govor usmjeren prema tome da se u društvu uspostavi dominacija jednih nad drugima, neravnopravan status grupa, i odnos nejednakosti;
- onoga na koga se govorom atakuje treba: poniziti, izazvati u njemu osjećaj manje vrijednosti, i učiniti ga da u sebi izgradi osjećaj stida zbog svoje pripadnosti i svoga identiteta;
- i na kraju učiniti ga, na svim društvenim poljima neznatnim i nemoćnim, i ovisnim o moćne i dominirajuće.
Apsolutno, nije bezazleno, niti je i najmanje za nezabrinuti se, kada se počinje sve glasnije i glasnije širiti govor mržnje koji se čuje na stadionima od strane fudbalskih navijačkih grupa, na agitacionim skupovima političkih vođa određenih partija, na internetskim stranicama, u školskim i studentskim klupama, na radnim mjestima, i uopšte svuda gdje se ljudi kreću i susreću, i gdje pisana riječ neslućenom brzinom dospijeva. Znajmo, da sve ružne i odvratne stvari najprije započinju riječima; sijanjem mržnje i nepovjerenja. I zato, neprekidno osuđivati govor mržnje veoma je važno i potrebno. Voltaire u svome traktatu „Pitanja o čudesima“ veli:
„Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“
Ciljanoj grupi, na koju se izliva mržnja, mržnjom se ukazuje na to da nije dobrodošla i teži se za tim da se ovoj grupi djelimično ili posve uskrate njena, po Bogu data, prirodna prava čovjeka, koja svakom čovjeku po rođenju pripadaju i čine ga dostojanstvenim ljudskim bićem kao što su: pravo na život, pravo na mir i sigurnost, pravo na liječenje i socijalnu zaštitu, slobodu obrazovanja, slobodu govora i pisanja, slobodu slobodnog kretanja ljudi i roba, slobodu na rad i nagradu za rad, slobodu od eksploatacije i ropstva, pravo na pravično suđenje, slobodu udruživanja, slobodu izražavanja političkih mišljenja i stavova, slobodu savjesti, slobodu odgoja i vjeroispovijedanja, i druge.
Govor mržnje, obzirom da u sebi nosi podvajanje, agresivnost, rasnu, vjersku, ideološku, i nacionalnu netrpeljivost i nesnošljivost, on direktno prijeti miru i remeti mir. To je govor takve vrste da u prelomnim historijskim vremenima postaje propagandnom mašinerijom i uvodom u rat, jer se vatra govora mržnje lahko pretoči u vatru topova koji siju smrt! To je opasan govor koji direktno poziva, promoviše, huška i opravdava činove: poziva na terorizam i rat, na mržnju, na nasilje, na ksenofobiju i rasnu diskriminaciju, na mučenja, izgladnjivanja, progone, etnička čišćenja, poziva na genocid, zatiranje svakog znaka i pomena na grupu koja je bila žrtvom, neprekidno negira i iskrivljuje istinu, niječe historijske činjenice, izigrava i negira presude sudova, poziva na nepoštivanje žrtava Holokausta i genocida, kao i davanje podrške totalitarističkoj ideologiji i režimima.
Podsjetimo se ovdje na slučaj Julius Streicher koji je naciste govorom, zidnim novinama, člancima i karikaturama kroz časopis „Jurišnik“ (Der Stürmer), od njihovog dolaska na vlast pa do kraja Drugog svjetskog rata bodrio na istrebljenje Jevreja okarakterisan je od strane IMT u Nürnbergu kao zločin najteže vrste i pogubljen je vješanjem! I danas, u društvima na Zapadu, jednako je strogo kažnjivo djelovanje pojedinaca i grupa u cilju izražavanja, širenja i podrške netrpeljivosti i mržnje.
Bošnjaci, žrtve agresije 1992. – 1995. g. najizravnije su, na sebi samima, osjetili koliko je nesagledivo velike štetne posljedice izazvala usklađena propagandna mašinerija političkih, intelektualnih i crkvenih elita prikazujući Bošnjake zlim, tuđim, nepoželjnim i nevrijednim opstoja na hiljadugodišnjim svojim ognjištima. Ovome je nadodat propagandni narativ o Bošnjacima kao'opasnom fundamentalističkom islamskom elementu’ posredstvom čega je od Međunarodne zajednice izravna agresija na Republiku BiH okarakterisana kao građanski rat, a nametnutim embargom na naoružanje uskaćeno je žrtvi – bošnjačkom narodu, patriotima i Državi RBiH mogućnost da se brani i suprotstavi agresiji.
Međunarodni ratni sud, odmah po okončanju Drugog svjetskog rata, godine 1945. govor mržnje i njegovo raspirivanje osudio je kao najteži zločin protiv čovječnosti. Ali, Bosna i Hercegovina, tek tri decenije poslije, i to činom nametanja od strane Visokog predstavnika, dobila je Zakon o zabrani negiranja genocida (2021.) koji iste one elite, i njihovi nasljednici, koje su s početka devedesetih sijale mržnju, i dalje ne prihvataju, i drže da je to po njih nepravda i uvreda, pa i dalje se jednako služe jezikom mržnje, uvredama, poniženjem, huškanjem, pišu grafite i slikaju murale i podižu spomenike zločincima, djeluju drsko i ostrašćeno sa bešćutnom neosjetljivošću za stradanja drugih i drugačijih, pravdajući sve to slobodom na pravo govora i umjetničko izražavanje dok domaće tužilaštvo i sudove to, gotovo i ne interesuje?!
U govoru mržnje posve jasno prepoznajemo dvije vrste grupa: grupu „Mi“ koju podržava i podupire totalitaristička politika, i vlast. Grupa Mi sebe smatra ne samo povlaštenom, nego sebe drži i za jedino dostojnu da u određenom društvu i državi neprikosoveno vlada nedemokratskim načinom vladanja, a svi drugi imaju joj biti podređeni, a ona njima nadređena. Ponegdje, pisanju i govoru mržnje ne pridaje se potrebna važnost i težina pravdajući to višim interesom na primjer da se stanje kakvog takvog mira ne bi poremetilo previđajući dalekosežne zle posljedice koje govor i pisanje ovakve vrste sa sobom nose. Drugu grupu čine „Oni“. Onima se smatraju oni koji nisu poželjni. Oni su strano tijelo koje se ima odstaniti. Oni su tu da im se odredi: dovoljna brojnost, dovoljna snaga, i dovoljno moći u onom omjeru broja i snage koju im odredi gurupa Mi, i to tek toliko da pokorno služe, i ne više od ovoga! U svakom slučaju ravnopravan status bilo koga sa grupom Mi apsolutno joj ne odgovara, niti im ide u prilog.
Nakon iznesenog, sasvim prirodno nameće nam se pitanje: Kako da se musliman postavi u društvenoj sredini u kojoj je omalovažavanje, ponižavanje, vrijeđanje muslimana, njihovih vrijednosti, njihove kulture i svega njihovog gotovo postalo posve normalan čin? Kako da odgovore na ove izazove: da li odgovoriti u istom tonu i stilu, ili drugačije?
Prije svega islam nas podstiče da u slučajevima govora mržnje zadržimo ‘hladnu glavu’, a to je suzbiti emocije, pokazati suzdržanost i strpljenje, i ne ostati pasivan nego mudro postupati. Držasti se ovako nije nikako ustuknuti i poviti se. Od nas se zahtijeva osjetljivost, praćenje ove pojave na koju ćemo atakovati dozvoljenim demokratskim sredstvima i načinima. Prije svega, moramo biti svjesni činjenice da islam, sam po sebi, svojom čistoćom i istinom djeluje iritirajuće po one koji su čvrsto opredijeljeni i istrajni u svojim predrasudama, stereotipima i mržnji prema islamu i muslimanima.
Primjetili smo, prateći ružna internetska pisanja, da je odgovoriti slično, ili istom mjerom suprotno uzvišenom učenju islama, i uz to da je kontraproduktivno i posve štetno jer mržnju i vrijeđanja povećavaju i još više raspiruju. Zato, pokušajmo potražiti savjet u Kur'anu. Analiza jednoga ajeta otkriva nam, i daje nam neslućeno mnogo savjeta. U 108. ajetu sure El-En'am čitamo:
„Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili! – Kao i ovima, tako smo i svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na krajui, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onome što su radili obavijestiti.“
Tako bi svako naše napadanje na mrzitelje izazvalo u njima još više srdžbe i ljutnje pa bi usljed toga počeli čak grditi i Allaha dž.š. i izazvati Njegov gnjev! I sam Muhammed saws i riječima i fizički bio je izložen napadima, pa je znao često obraćati se Allahu ne proklinjući, već sasvim suprotno posve blagim riječima moliti: „Allahu, oprosti mome narodu jer ne znaju što čine!“; jer oni to što čine čine iz očite zablude, ljutnje i nepromišljenosti svoje.
Dalje, ajet posve jasno upozorava da se okanimo uvjeravanja i pokušaja preobraćanja pagana, jednako i ovih današnjih neopagana – zakletih mrzitelja. Oni, ove grupe, svoja uvjerenja, učenja, ideologije, i vjerovanja, kao i postupke drže za ispravno, za dobro i istinito jer posve s pravom Kur'an veli: „tako smo i svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali;“ i zbilja, u zabludu padaju oni koji čine taj nepotreban trud i napor jer nije na nama, nego je na Allahu da taj ‘posao’ sa njima obavi.
Na nama je da na govor mržnje odgovorimo govorom istine i mira. Kada uputimo svoj odgovor na neprimjeren i neistinit govor ili pisanje, trebamo to učiniti na način da napišemo činjenično tačan odgovor sa neoborivim, podastrtim argumentima, posve temeljito informirani o temi na koju dajemo odgovor. Zato je ovdje od neprocjenjivo velike važnosti aktivnost intelektualnih elita.
Sljedeće, ono što može svako od nas učiniti jeste: sporan govor ili tekst sakriti, osobu blokirati, i prijaviti je nadležnim institucijama, ili policiji. U svakom slučaju, od grupe ili osobe na koju se atak vrši, zahtijev je da nije pasivna nego da budno motri i prati, da je aktivna, i da se na adekvatan način nosi sa izazovom ove vrste koji je na mrežama sve prisutniji.
Sljedeći savjet je da se i kao pojedinci, ali i kao zajednica, što više uključimo i aktivno sudjelujemo u organizacijama i udruženjima koja promovišu podizanje i jačanje svijesti o javnom prostoru kao prostoru vladavine prava, prostoru slobode jednako za sve, i prostoru demokratije, potvrđujući vlastitim životnim angažmanom da smo mi aktivni sudionici u promicanju dobra, multikulturalnosti i pluralizma i da osuđujemo svaki oblik izražavanja koji unižava ljudsko dostojanstvo i prijeti harmoničnim odnosima, miru i sigurnosti.
|