U Kur’anu se govori: “One (žene) imaju isto toliko prava (kao i muževi), samo muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.” (El-Bekare, 228.)
Islam daje sva prava ženi kao i muškarcu, npr. pravo na rad, obrazovanje, duhovno uzdizanje, intelektualni razvoj, ibadet…, ali dužnosti supruge i majke su na prvom mjestu.
Islam nije zabranio ženi da radi nego je stvorio sve uslove da se posveti kući i porodici. Žene koje posvete svoje vrijeme radu van kuće i karijeri lišavaju djecu njihovog prirodnog prava – majčinske ljubavi i brige. Svaka vrsta aktivnosti i zajedničkog života koji uključuje više od jedne osobe iziskuje rukovođenje i upravljanje, i pokornost i podčinjavanje. Da bi život zajednice funkcionisao moraju postojati autoriteti. Danas autoritet ne mora biti čak ni živa osoba nego to može biti i uređaj kao što je semafor. Niko ne protestira niti se buni jer uviđa da saobraćaj ne bi mogao funkcionisati bez njih. Tako je u životu: bez Božijih propisa ne može se dobro živjeti.
Mora se reći da autoritet zasnovan na tiraniji i nepravdi nikad ne može biti stabilan. Tako ni mužev autoritet nije zasnovan na tome nego na ljubavi. “I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara bračne drugove da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju” (Er-Rum, 21.)
Treba se imati na umu da nisu nedostaci, ma o kojoj se vrsti nedostataka radilo, nužno razlozi koji upropaštavaju brak, puno češće će je to nesposobnost da se o tim nedostacima razgovara na pravi način. Dešava se ponekad da muškarac ili žena, nikako ne odustaju od svoje “ljubavi iz snova”, od neke zamišljene idilične slike skrojene u njihovoj mašti mladalačkih godina. Ta slika kad bi se razumski analizirala, imala bi mnoštvo nedostataka i njihovo shvatanje doprinijelo bi pronalasku puta za harmoničan bračni život, no, ako osoba nema želje, snage, da se suoči sa tom svojom nerealnom slikom, ona može biti prevelika kočnica za lijep razvoj bračnog i porodičnog života. Razgovor može doprinijeti da supružnici shvate sopstvena očekivanja od zajedničkog života, da naprave kompromise i uz snagu ljubavi budu potpora jedno drugom da se ostvare ta očekivanja. Stvarnost je jako bitna i važna stvar u braku.
Emancipacija žene na Zapadu je učinila da se mnoge od njih nikad ne udaju, pod izgovorom da žele da zadrže “slobodu”. Ovim se čovjekova civilizacija vraća hiljadama godina nazad, kada brak nije postojao i žena bila slobodna od bračne veze. Tada je bila predmet polnih prohtijeva muškarca, koji bi je imao dan-dva, i onda je vratio u njenu “slobodu”.
Danas se filmovima, literaturom i muzikom propagira način života u kojem se žena čini predmetom seksualne želje i stavlja u službu reklame. Pomoću nje se žele privući kupci za svaku vrstu proizvoda – od šampona do automobila. Međutim istina je da žena samo brakom dobija ugled i čuva čast i čistotu.
Današnja “moderna” i “nezavisna” žena je potpuno izgubila osjećanja koja se obično nalaze u žena njihove dobi. One su novi pol koji nije muški, jer im je fizionomija ženska, a ni ženski, jer su im želje, razmišljanja i način života muški.
Ponekad brinuti o kućanstvu i ishrani familije nije lahko. Allah, Uzvišeni, propisao je nagradu ženi za svaki njen hairli trud. U hadiskim djelima nalazimo predaje čije poznavanje udahnjuje svete elemente u svakodnevnicu naših supruga.
“Kada je dim ujede za oči i prolije suzu za vrijeme pripremanja jela, Allah ženi upiše nagradu kao čovjeku koji se bori na Njegovom putu i koji prolije suzu u strahu od Njega.”
Na drugom mjestu se kaže: “Ako žena premjesti neku stvar u kući sa jednog mjesta na neko drugo, bolje i prikladnije, Allah je milostivo pogleda… „
Budućnost jednog naroda zavisi od naraštaja koji dođu na svijet iz majčinih utroba. Niko ne može zamijeniti majku u odgoju i pažnji djece. To je njena dužnost prema narodu, za koju joj islam obećava veliku nagrada. Kada zatrudni pa sve dok se porodi ženi pripada nagrada čovjeka koji svaki dan posti, uvijek klanja, gubi život i troši bogatstvo na Allahovom putu. Kada rodi dijete ženi pripada tolika nagrada koju čovjek nije u stanju ni zamisliti. I svaki put kada podoji dijete žena dobija nagradu čovjeka koji oslobodi roba.
Dadilja Poslanikovog, a.s., sina, Ibrahima, upitala je: „O, Allahov Poslaniče, obradovao si muškarce svakim hajrom, a nisi žene?“ Pa reče: „Jesu li te tvoje prijateljice na to nagovorile? “ Ona reče: „Jesu, one su me nagovorile.“ Poslanik reče: „ Zar nije zadovoljna žena da kada je trudna od svog muža, a on je njom zadovoljan, da ima nagradu poput postača, klanjača na Allahovom putu? Pa ako je zadese porođajni bolovi, ne znaju stanovnici Nebesa ni Zemlje, kakve je skrivene radosti čekaju. Pa kada rodi, ne izađe iz nje kap njenog mlijeka, niti će (dijete) posisati gutljaj, a da neće imati za svaki gutljaj i usisaj dobro djelo, pa ako noć probdije zbog njega, imaće nagradu kao da je oslobodila sedamdeset robova na Allahovom putu. “ (Taberani)
„Žena u trudnoći, sve do porođaja, je poput onog koji bdije na Allahovom putu.“ (Taberani)
Poslije ovoga čovjek se pita ko je u islamu u boljem položaju – muškarac ili žena. Po šerijatu čovjek je dužan da uzdržava ženu zbog čega mu je dat autoritet, koji je zasnovan na ljubavi. U časnom Kur’anu se kaže: “S njima lijepo lijepo živite!” (En-Nisa, 19.)
Poslanik je rekao: “Muž koji je nepravedan prema ženi će biti prvi koji će ući u Džehennem.“ On je rekao: “Znajte da je najbolji čovjek među vama onaj koji najbolje postupa prema svojoj ženi.”
Prema hadisu lijepo postupati prema ženi znači obezbjediti joj uslove života koje je imala u kući svojih roditelja tako da ne osjeti oskudicu niti ima brigu. Ali o slučaju kada čovjek nema velika primanja i ne može joj obezbijediti takav standard, u časnom Kur’anu se kaže: “...Imućan prema svojim mogućnostima, a siromašan prema svojim…“(En-Nisa, 19.)
Poslanik, a.s., kaže: “Proklet je čovjek koji zanemari potrebe svoje familije.”
Kako smo ranije rekli, žena je više podložna emocijama. Tako u slučajevima kada iskrsnu sporovi i neslaganja, islam nalaže mužu da bude tolerantan:
“S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da baš je u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19.)
Žena loše naravi za čovjeka može značiti Džehennem na zemlji. Kada se poslanik Ibrahim žalio Allahu na ženu Saru, On mu je odgovorio: “Žena je slična rebru: ne vrijedi ga pokušavati ispraviti, jer će pući. Gledaj da ga koristiš onako kakvo jeste.”
Kur’an i hadisi nam nalažu da učvrstimo bračnu vezu ljubavlju i razumijevanjem, čak i onda ako to znači odricanje i trpljenje do određene mjere. Idealan brak u islamu je onaj u kome muž i žena vole i cijene jedno drugo i savjesno izvršavaju dužnosti koje imaju jedno prema drugome. Za takav brak treba nam odgoj, znanje, strpljenje i svjesnost niza činjenica, do kojih se nadam da ćete neke spoznati i kroz ovu knjigu. Osnovni princip koji krasi sve društvene odnose jeste sistem pravde. Osjećaj nepravde nož je koji ranjava naše emocionalno tijelo. Emocionalni otrov stvara naša reakcija na ono što smatramo nepravdom. Neke će rane zacijeljeti, a neke će se zaraziti sve većim količinama otrova.
Kada se u nama nakupi previše emocionalnoga otrova, osjetit ćemo potrebu da ga se oslobodimo, a oslobađamo ga se usmjeravajući ga prema nekomu drugomu.
Kako to radimo? Privlačenjem pozornosti neke druge osobe. Uzmimo za primjer neki običan bračni par. Zbog nekih razloga supruga je bijesna. Prepuna je emocionalnoga otrova zbog nepravdi koje joj čini njezin suprug. Suprug nije kod kuće, ali ona se prisjeća nepravdi i u njoj se gomila otrov. Kad se suprug vrati kući, supruga prije svega želi privući njegovu pozornost, jer kad privuče njegovu pozornost tada sav otrov može prenijeti na svoga supruga i osjetiti olakšanje. Čim mu kaže da je loš, glup ili nepravedan, otrov koji vrije u njoj prenijet će se na njega. Ona neprestano govori i govori, sve dok ne privuče njegovu pozornost. Suprug konačno reagira i pobjesni, a ona se odmah osjeća bolje. Ali sada otrov teče kroz njega i on joj mora uzvratiti. Mora privući njezinu pozornost i osloboditi se otrova, ali to više nije samo njezin otrov – nego i njezin i njegov ujedno. Ako dobro promotrite taj međuodnos, uvidjet ćete da si uzajamno povređuju rane i igraju ping-pong emocionalnim otrovom. Otrov se gomila i gomila, dotle dok jednoga dana jedno od njih ne eksplodira. Na taj način ljudi se ponašaju vrlo često. Privlačenjem pozornosti energija prelazi s jedne osobe na drugu. Pozornost je u ljudskome umu nešto jako snažno. U cijelome svijetu svaki čovjek neprestano pokušava privući pažnju drugih ljudi. Kada privučemo pažnju time stvaramo kanale kojima protječe komunikacija. Prenosi se san, prenosi se moć, ali se prenosi i emocionalni otrov.
Otrov najčešće prenosimo osobi za koju vjerujemo da je odgovorna za nepravdu. No ako je ta osoba snažna toliko da joj ne možemo prenijeti otrov, onda nam je svejedno komu ćemo ga prenijeti. Šaljemo ga djeci koja se ne mogu obraniti, i tako dolazi do zlostavljanja. Mi kada imamo potrebu osloboditi se otrova počesto ne pazimo na pravednost – jednostavno želimo oslobođenje, a ne mir. Treba se dobro čuvati, ne daj Bože, zapadanja u ovakva stanja, a iskustvo nam govori, da nisu rijetka i da su rijetki oni koji su zaštićeni od njih. Neke snažnije ličnosti će potrebu za pažnjom izraziti jednostavnim riječima: „Slab/a sam“ i tako privuć pažnju no, manje jake ličnosti će tu pažnju pokušati privući napadom. Zato, ako si jači/jača i nađeš se u ovakvoj situaciji pokušaj shvatiti da ono što ti bračni drug govori i nije toliko bitno, bitno je da on/a time pokušava privući tvoju pažnju. Zadnje što je pametno u ovakvoj situaciji učiniti jeste povesti za njenim/njegovim riječima i upasti u svađu. Blaga riječ, počesto samo jak zagrljaj polučuje velike rezultate.
Da bi se brak održao i postigla harmoničnost, razumijevanje i ostalo, potrebno je da poznajemo i shvatamo posebnost muško-ženske prirode. Razlike između muškarca i žene ogledaju se u tjelesnom, psihološkom i duhovnom, te po pitanju različitosti u međusobnim očekivanjima.
Muškarac je, recimo, borbeniji, dok je žena povučenija. Kada dođe do verbalnog nesporazuma, kod muškog dijela populacije lahko dođe i do fizičkog obračuna, dok se kod ženskog dijela većinom ostaje na verbalnoj raspravi.
Žena ne poteže za silom i nije sklona nasilju ni prema drugima, ni prema sebi. Žena je opreznija od muškarca. Zatim, žena je naklonjenija lijepim stvarima, ukrasima, šminki, dopadljivoj vanjštini. Također, žena je pribranija i naklonjenija je vjeri.
Muškarac je skloniji grubljim i dinamičnijim aktivnostima pa tako kada, na primjer, otac shvati ovu razliku, a ima kćerku i sina pa vidi kako kćerka mirno sjedi i lijepo se igra, a sin ne zna šta će prije pokvariti i u stalnom je pokretu, trči, galami – e tada babo ne treba kazati: “Vidi kako je moja kćer kulturna, pametna i dobra, a sin tako nekulturan i blesav!” Treba znati da je riječ o unutrašnjoj razlici, koja se ispoljava u različitom vanjskom ponašanju, što je veoma važno imati u vidu.
Zamislimo primjer žene koja kaže: “Hajde da kupimo jedan lijep ćilim! Hajde da promijenimo žaluzine ili zavjese!” Muškarac koji poznaje ženu, ali upravo kao ženu, a ne kao kućnog ljubimca ili sobaricu, neće pomisliti: “Vidi je kako mi ugrožava budžet!” On treba biti svjestan da žena voli neke stvari, da to jednostavno izvire iz njene suptilne prirode. Ona voli ukrase, voli izmjene u kući, to je dio nje. Ukoliko ne dozvolimo svojoj hanumi da uredi našu kuću po svom ukusu, ona će – dok boravi u njoj, a ponajviše baš ona boravi u njoj 24 sata na dan – osjećati nelagodu. Psiholozi ovakve stvari nazivaju velikim sitnicama. Kada bismo u trenutku kada žena predlaže promjene na pažljiv način odgovorili: Šta ti ovo smeta, kakve razlike ima ovako ili onako? – što je čisto muška reakcija – možda bismo izbjegli izazivanje ružnog osjećaja i sljedećeg zaključka kod supruge, koja bi u sebi mogla pomisliti da muž zaista ne pridaje pažnju nekim njenim osjećanjima i sklonostima.
Žena je naklonjenija porodici i posvećenija joj je od muškarca.
Žene žele da su što više u krugu porodice i sve što je u vezi sa porodicom, ta želja kod njih je na najvišem podioku intenziteta. Upravo zato muževi, očevi, braća trebaju biti svjesni potrebe majke, kćerke i sestre za toplinom porodičnog okrilja, za što češćim i bliskijim odnosima, za što čvršćom povezanošću članova porodice. S druge strane, i hanume trebaju razumjeti mušku populaciju. Ukoliko brat, babo ili muž neće da provode sa njima puno vremena u kući, ne trebaju odmah pomisliti kako im nisu važne. Jednostavno, priroda muškarca je takva da on nema potrebu da sjedi u kući onoliko koliko to želi žena. Ukoliko se oblikuju ovakva svijest i predstava o razmatranim pitanjima, porodični život bit će puno mirniji i skladniji.
Dalje, muškarac je superiorniji na terenu filozofskih i racionalnijih, suhoparnih znanja, dok je žena superiornija u književnosti, slikarstvu i ostalim umijećima izraslim na tankoćutnosti. Ne moramo se zadržavati na filozofiji i književnosti, osvrnimo se na iznajmljivanje stana. Pođu muž i žena da iznajme stan. Muž za prvi stan koji vidi kaže da nije loš, dok žena kaže: nemoj, molim te, prozor je okrenut na stranu gdje sunca nikada nema, muž misli da je to nebitno, ali sa aspekta ženine potrebe za estetikom, to je bitno.
Kada je u pitanju usklađivanje boja, muškarci nisi baš vični tom umijeću, dok su žene stručnjaci za to.
Žena je biće stvoreno unutar Kreacije, biće osjećajnije od muškarca. Upravo zato, ukoliko muškarac kaže: Ma pusti, nije važno hoće li zavjesa biti plava ili žuta, hoće li knjiga stajati ovdje ili ondje – takav pristup predstavlja prelazak preko granice, prelazak sa muških na ženske tračnice. A kada pređemo svoju granicu, onda smo napravili prekršaj u prirodnom zakonu. Na taj način oduzeli smo i uskratili nekome pravo za koje se Kreacija zalaže.
Kada žena osjeti da je njeno pravo oduzeto ili uskraćeno usljed činjenice da je muškarac jači, ona tu ne može drugačije, ne može uzvratiti istom mjerom, jer muškarac ima veće mišiće i tu nema priče. Međutim, postavlja se pitanje hoće li ona preći preko činjenice da je uskraćeno njeno pravo i hoće li ga se odreći. Sigurno je da neće!
Zašto? Zato što svaki čovjek u svojoj biti voli samoga sebe i svoja prava, i „na prvu“ jednostavno ne podnosi ništa od onoga što mu dolazi kao prijetnja i mogućnost trpljenja štete.
Jasno je da će muškarac u takvom spletu okolnosti steći dojam kako njegova žena uvijek iznalazi neka opravdanja za nezadovoljstvo i muž će je početi izbjegavati – postat će mu naporna, antipatična. Međutim, stvarni razlog zbog kojeg žena počinje pokazivati nezadovoljstvo je muškarac; drugim riječima, razlozi za takvo stanje počeli su se sticati od onog trenutka kada je on prešao preko svoje granice i uskratio njeno pravo, pokrenuvši na taj način cijelu lavinu ženinih neočekivanih postupaka i potezanja skrivenih aduta, kako bi povratila svoja prava. Ovakvo stanje obuhvaćeno je u 80. i 81. ajeta sure Ta-ha, kada se kaže: Ne budite od onih koji čine tugjan, tj. od onih koji prelaze granice.
Naredna razlika koju psiholozi navode jeste da muškarac bolje čuva tajne od žene. Roditelji koji imaju i kćerku i sina mogu nešto od toga uočiti već u ponašanju njihove djece. Ukoliko se u školi nešto dogodilo, kćerka odmah s vrata objavljuje: “Babo, majko, znate šta se desilo u školi?”, dok će brat reći: “Jesi tužibaba, zašto to govoriš?” Također, ukoliko muškarac priča sa svojom hanumom o nekim pojavama o kojima ne bi želio da drugi znaju, ipak se dešava da hanuma u povjerenju kaže svojoj majci, majka drugoj kćerki i tako se brzo razglasi o svemu u mahali. U tom slučaju muškarac ne bi trebao ljutito reagirati, već bi joj trebao kazati: “Slušaj, draga, iz tih i tih razloga nisi trebala o tome nikom govoriti!” – a ona će shvatiti da je pogriješila, i to je ujedno najljepši način da joj se ukaže na grešku.
Možemo zaključiti nešto što i nije sasvim u korist muškaraca, a to je da se ne bi trebao ljutiti na svoju suprugu ukoliko ona otkrije nešto o čemu on ne bi volio da se sazna, zato što je ona po prirodi takva da ne umije sačuvati tajnu, pa je to na neki način njeno pravo da tako uradi. Ukoliko nakon toga muž kaže: “Zadnji put sma ti odao tajnu”, on je tada dodirnuo osjetljivu tačku, zbog čega se može desiti da se čitava kuća rasturi.
Iduća razlika je da su žene mekšeg srca, te zato puno brže puste suzu od muškarca.
Latice su tako nježne, moraju se čuvati, inače će uvehnuti. Obično kada kupimo neki nevažan predmet, možemo ga bacati, a da mu se ništa ne dogodi, a nije nam žao ni da se polomi.
Međutim, kada kupimo cvijet, pazimo da se ne prekine i da ne uvehne. Upravo zato nas Božiji Poslanik savjetuje da kada odlučimo iskazati svoju naklonost, ljubav i dobrotu, prednost obavezno imaju kćerka, žena i sestra, a ne sin, brat ili babo. Razlog je upravo u tankoćutnosti ženske duše. Ako bismo uvažavali većinu onoga što smo čuli – a što predstavlja tek mali dio onoga što bi se trebalo uvažavati u porodičnim odnosima – život bi nam bio i ljepši, i bolji.
U suri Er-Rum 21., stoji da je Uzvišeni Gospodar između muškarca i žene stvorio ljubav i milost kada je u pitanju osnivanje bračne zajednice.
“I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju!“
Kakva je razlika između ljubavi i milosti?
Ljubav je stanje naklonosti, ali takve naklonosti u kojoj se očekuje protivusluga: šta god da uradiš, očekuješ da ti se vrati. Sada se postavlja pitanje da li je ljubav dovoljna za opstanak i postojanost zajedničkog života?
Nije! Ondje gdje se očekuje protivusluga riječ je o trgovini, o razmjeni, a trgovina nije prava ljubav. Ono što nam zaista treba, to je milost. To je stanje u kojem i jedno i drugo kažu: Učinit ću nešto i ne očekujem ništa! To činim zato što ga (ili što je) volim, nije bitno hoće li djelatno odgovoriti ili neće. Činim to u ime dragog Boga. Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Allah će na Sudnjem danu reći: „Gdje su oni koji su se voljeli u ime Moje Uzvišenosti? Danas ću ih smjestiti u Moj hlad, kada drugog hlada neće biti.” (Muslim)
Obično u svom ponašanju imamo dva aršina. Jedan prema onome što smatramo svojim i drugi prema onome što smatramo tuđim. Kada smo u kontaktu sa osobama koje „nisu naše“ mi smo puni razumijevanja, prelazimo preko nekih njihovih postupaka koji nam se i ne sviđaju i gledamo da se ne zamjerimo, dok kada smo sa „svojom“ ženom ili mužem vrlo često nemamo tu pažnju da se ne zamjerimo, olahko postupimo grubo ne pokazujući ni milost ni samilost. To, uglavnom, pravdamo činjenicom da nismo dužni voditi brigu o drugima a o svojoj porodici jesmo, no, isto tako smo razumijevanje, milost, ljubav dužni iskazivati prvo bližnjima.
Ebu Zerr, prenosi da mu Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Nemoj od dobrih dijela podcjenjivati ništa, makar da sretneš svoga brata nasmijana lica.“ (Muslim)
Ovaj, kao i mnogi drugi „univerzalni“ hadisi ne isključuje naše bračne drugove. Čak šta više, prva prilika u kojoj se preporuka ovog hadisa može učiniti djelatnom jeste u našem domu. Ne potcjenjujmo priliku da svog bračnog druga susretnemo nasmijana lica. O prirodi milosti i blagosti Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “U čemu se nađe blagost, ona to uljepša, a odakle se ona ukloni, unakazi ga”. (Muslim)
Jedna od činjenica na koju su ukazali psiholozi, a koju u potpunosti potvrđuje i vjera kroz hadis, jeste da je naklonost muškarca strastvenoga tipa. Muškarac teži ka tome da posjeduje ženu i da mu ona bude potčinjena. Žena, pak, želi posjedovati muškarčevo srce i njegovu ljubav. Upravo zato muškarac voli formalnu, tj. vanjsku nadmoć i upravljanje, dok žena voli unutrašnju dominaciju nad muževim srcem.
Naredna razlika je da muškarac voli da bude taj koji uzima, dok žena voli biti uzeta, odnosno ona koja je privukla pažnju.
Sljedeća razlika je da žena voli da joj muž bude odvažan i hrabar. Muškarac želi da mu supruga bude lijepa i uživa u osvajanju njenog srca, tj. muškarac želi da mu supruga bude dilber. Dilber je perzijski izraz sastavljen od dviju riječi: del – srce, i bar – odnijeti, tako da delbar, ili na bosanskom dilber, znači onaj koji odnosi srce. Muškarac voli da njegova supruga stalno (od)nosi njegovo srce.
Žena može sakriti strast, dok muškarac to ne može. Žena vrlo smireno, korak po korak, otkriva mužu šta želi. Muškarac je sušta suprotnost, on to pokazuje krajnje otvoreno, direktno, bez okolišanja i pod svaku cijenu.
Muškarac i žena su poput dvije zvijezde koje se kreću u svojim orbitama i svojim posebnim putanjama. Upravo zahvaljujući tome mogu jedno drugo razumjeti, jedno drugo voljeti i jedno drugog nadopunjavati. Kur’an kazuje da trebaju jedno drugo nadopuniti i nadomjestiti međusobne nedostatke, dajući nam do znanja da smo stvoreni u parovima i da ne možemo biti jedno bez drugoga. Odvojeni smo nepotpuni, a tek kada dođe ona druga polovina, sve biva ljepše i potpunije.
Za muškarca je zamorno da stalno bude pored žene. Vođen ljubavlju i željom da se ta ljubav produži, on se voli malo odmaći. To odmicanje ne znači zasićenost, nego darivanje ljubavi na duge staze. Sljedeća razlika: Za ženu nema ništa ljepše i poželjnije od toga da stalno sjedi pored svoga muža kojeg voli i da stalno priča s njim. Ipak, ako je žena svjesna ove razlike, onda joj je lahko zaključiti ukoliko muškarac izlazi iz kuće ili od nje, da to nije zamor. Neće reći da je ne voli, jer je svjesna da on to čini upravo iz potrebe da bi je više volio te se upravo zato malo i odvojio. Kaže se da je primjer muškarca i žene kao primjer dva čvora na koncu, a da je konac koji stoji između njih zapravo bračna veza i oni vole da taj konac bude prekinut. Zašto? Jednostavno zato što ako se konac prekine, tada ga uzimamo i zavežemo novi čvor. I šta se desi? Sada su ona dva čvora, muškarac i žena, još bliži. Upravo se zato kaže da je razlika između muškarca i žene začin života. Zbog tih razlika ne treba patiti, jer kako god uživamo da nam jelo ima i soli, i vegete, i bibera, i ostalih začina, isto tako razlike u našim životima začinjavaju zajednički život. Kada spoznamo ove razlike i njihove osnovne razloge i kada muškarac, s jedne strane, vidi da njegova žena stalno želi biti kraj njega i voljela bi da on nikako ne izlazi iz kuće, a s druge strane, kada žena vidi da muškarac hoće izaći, onda će oni to umjeti shvatiti i prihvatiti, te uzeti kao začin života, odnosno nešto što životu daje poseban ukus i čini ga boljim i ugodnijim. Njena želja da je uvijek tu njemu neće dati da pretjera sa odsustvovanjem a njegovo odsustvovanje njoj neće dati da pretjera sa svojom željom. Sljedeća razlika na koju ukazuju psiholozi je da muškarac vrlo često ima želju za monotonim vanjskim izgledom, npr. kupi jedno odijelo i hlače koje mu se sviđaju i on bi to nosio dok se ne raspadne, dok bi žena željela da svaki dan bude novo biće. Zato vidimo da je praćenje mode u odijevanju znatno prisutnije kod žena nego kod muškaraca. Kada muškarac shvati tu potrebu koja se javlja i izvire iz biti žene, on neće reći da mu je žena rasipnica, već će svaki višak koji ima gledati da uloži na svoju suprugu. Uz ovu činjenicu prisjetih se savjeta svog profesora da pred ženom nikad ne brojim novac, jer žena vrlo lahko može pomisliti da joj time šaljemo neku poruku u vezi potrošnje novca. Ovo je plod životnog iskustva. Savjet muškarcima je da ne jadikuju kako im se plaća smanjila, kako ima mnogo nekakvih rata, zato što to ženi zagorčava život i razara njenu potrebu za promjenom, da uvijek bude nova, čini je ogorčenom te ona stiče dojam da ne može sebi nešto priuštiti. Psiholozi dalje ističu da su najljepše riječi koje žena želi čuti od muškarca: “Draga, volim te”, s tim da to kažemo uvjerljivo a ne onako usput.
Od Poslanika se prenosi da je rekao da kada muškarac svojoj supruzi kaže: “Volim te”, pod uvjetom da je to istina, to se do kraja života ne briše iz njenog srca.
Sljedeća razlika: Za muškarca je sreća u sticanju položaja i autoriteta koji svi poštuju. Kada čovjek osjeti da ima društveni autoritet, on kaže da je uspješan, dok je za ženu sreća osvojiti srce jednoga muškarca i čuvati ga cijeloga života.
Veoma je važno i odveć korisno da djevojke i mladići koji su spremni za udaju i ženidbu uvijek imaju na umu skicu ovih razlika. Ovo je važno stoga što na jedan način treba doći do forme ili standarda. Muškarac i žena koji ne poznaju ove razlike i standarde na osnovu svojih mjerila uvažavat će ženu ili muškarca, a kada djevojka ili mladić poznaju ove razlike, onda će suprotni spol gledati kroz mjere tog spola, tj. gledat će da li ispunjava i zadovoljava kriterije toga spola. Muškarac neće očekivati od žene da ona bude muškarac niti će žena očekivati od muškarca da on bude žena što se počesto zna desiti mladim bračnim parovima u pogledu očekivanja.
Nakon što smo u određenoj mjeri sagledali međusobne razlike, postavlja se pitanje da li su one pokazatelji međusobnih prednosti muškarca i žene, ili se iza toga krije nešto drugo. Drugim riječima, da li se htjelo kazati da je žena dobra, a muškarac nije, ili suprotno, ili je možda nešto treće posrijedi? Ako se ispostavi da se radi o nečem trećem, treba sagledati da li je riječ o nužnosti Božijeg stvaranja, ili je u pitanju samo šarolikost Božijeg carstva, kao u slučaju kada nešto pišemo, pa sa željom da to bude šareno i zanimljivo mijenjamo olovku te malo pišemo crvenom, malo plavom itd. Ako uspijemo iznaći odgovor na ova pitanja, time nalazimo i odgovor na veliki broj pitanja koja se postavljaju nama samima, a zadiru u društvene segmente i odnose. U jednoj predaji nam se poručuje da je jedan sahat razmišljanja bolji od jedne, sedam ili sedamdeset godina ibadeta. Tako, npr., ako uzmemo u obzir dvije linije
koje se od početka počinju odvajati jedna od druge, to odvajanje u početku nije toliko primjetno, ali što se ide dalje i što vrijeme više protiče, one su sve više i više udaljene. Tako je i u životu. Nekada je potrebno samo jedno malo skretanje, malo odstupanje da se ode na sasvim drugu stranu.
U objektivnom svijetu bez izuzetka vlada zakon kauzaliteta, tj. sve što se događa podređeno je uzročno-posljedičnom ustrojstvu. Ovaj zakon uzroka i posljedica vrijedi i za duhovne i psihološke horizonte.
Sva iznesena i neiznesena pravila i primjeri ne mogu se uzeti i prekopirati na čitav život, niti izdvojit iz cjeline. Ne smije neko od bračnih drugova da se zalijepi za neki navod iz ove knjige kako bi ostvario/la neko svoje pravo, a u isto vrijeme da se ne povinuje nekom drugom u kom je pravo na strani drugog i sl.
Ova pravila su manje-više teorijski univerzalna, ali mi se iz dana u dan mjenjamo. Od ljudi se očekuje da uče, napreduju, usavršavaju se u svim aspektima. Mlada, odnosno snaha, recimo, dolazi u novu porodicu. U početku neiskustvo i trema čine da joj ponekad zagori ručak. Ukućani obično u početku to zanemaruju jer je tek došla. Međutim, za jednu “mladu” koja je već 10-20 godina u kući, a kojoj još uvijek zagori hrana, nećemo reći da je treba pustiti na miru jer je tek došla. Zašto? Zato što je našem odnosu prema spoljnjem svijetu svojstvena svijest o zakonu kretanja i promjene, o zakonu adaptiranja i socijalizacije, tako da svaki čovjek shvata da se kreće sa cjelinom i da u tom kretanju doživljava promjene.
Razlika između muškarca i žene razlika je koja se tiče proporcionalnosti, a ne razlika koja izaziva kontradiktornost. Uzvišeni Allah je rekao: “Allah neće promjeniti situaciju jednog naroda sve dok ne izmjeni ono što je u njima samima.” (Er-Ra’ad, 11.) Ovaj ajet se može primijeniti i na našu bračnu zajednicu i njeno stanje.
(iz knjige Bračni život, autora Esada Bajića- uz dozvolu autora)
NAPOMENA: Stavovi izneseni u ovome tekstu su stavovi autora i nužno ne odražavaju stav uredništva portala.