Za istinsko shvatanje uloge kurbana i same suštine ovog obreda neophodno je da shvatimo bitnu povezanost dijela i nijjeta.
U jednom rivajetu se prenosi da je jedan čovjek sa prijateljima utanačio odlazak na hadždž nekom karavanom, ali je u posljednjem trenutku odustao. Kad su se prijatelji vratili rekoše mu: “Što nas prevari, kad si već išao zašto nisi htio ići s nama.“ On im odgovori: “Pa ja uopće nisam išao.“ Oni će na to: “Kako nisi kad smo te i mi i drugi vidjeli tamo.“ Riješili su svi skupa otići njihovu imamu da razriješe ovaj nesporazum. Imam ga je upitao za razlog zbog kojeg je u zadnjem trenutku promijenio mišljenje o odlasku. Čovjek reče: “Prije svog polaska sam sreo ženu koja je u ruci nosila crknutu kokoš. Pitao sam je zašto će joj ta kokoš. Ona mi nije htjela odgovoriti ali nakon mog insistiranja ipak je rekla da njome kani prehraniti bolesnog muža i njihovu djecu, te da misli da, s obzirom da nemaju drugog izlaza, njima nije haram jesti crkotinu. Ja sam se malo zamislio stavio ruku u džep i dao joj novac namijenjen za hadždž da prehrani svoju porodicu.“ “Eto zašto su te tvoji prijatelji vidjeli na hadždžu iako ti i ne znaš da si bio tamo. Allah dž.š. je poslao meleka u tvom obliku da svake godine do Sudnjeg Dana obavlja hadždž za tebe“, reče mu imam .
Naša djela na ovom svijetu imaju rezultate, a njihove rezultate ćemo ubirati i na onom svijetu. Dakle, odnos djelo – rezultat djela nije samo onaj odnos koji mi na prvi pogled vidimo nego je to nešto mnogo dublje. Kada Allah dž.š. u Kur’anu kaže da će 700 puta uvećati naša dobra djela (7 klasova puta 100 zrna) da li se to odnosi samo na naša djela ili se odnosi i na nas same?
U suri At-Tevba se kaže: “Allah je od vjernika kupio duše i imetke njihove…“
Također Al-Bekare, 207: “A među ljudima je i onaj koji je prodao sebe (svoju dušu) tražeći zadovoljstvo Allahovo…“
Iz Poslanikova a.s. kazivanja: “Ja sam proizvod Ibrahimove dove.“ da se zaključiti da će Ibrahim a.s. biti učesnik u dobrim djelima svih muslimana, a do ovakvog stupnja došao je pošto je nakon eslim-pokori se, rekao teslim-pokoravam se Gospodaru Svjetova i ustrajao na tome.
Mnogo ajeta u Kur’anu opisuje Ibrahimovo, a.s., suprotstavljanje idolopoklonstvu. On to čini racionalnim argumentima nasuprot skepticizma i stavova mnogobožaca. U suri Al-Bekara Allah dž.š. objavljuuje “Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kad mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje’, – on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’ – ‘Allah čini da sunce izlazi sa istoka’ – reče Ibrahim -, ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na pravi put.“
Napustio je zemlju svojih očeva da bi postao stranac u obećanoj zemlji. Zemlja gdje je Ibrahim nastavio svoju životnu borbu, pozivao u vjeru, sam noseći ogromnu odgovornost svoje mono-teističke misije u vremenu mraka, tiranije, nepravde i neznanja. Ibrahim a.s. nije imao djece. Kroz svoj poslanički vijek i službu Bogu, Ibrahim a.s. je stario i sve više želio da ima sina, ali njegova žena Sara je bila nerotkinja.
“Gospodaru moj, daj mi porod čestit!“ molio je Allaha dž.š. I Allah je ispunio svoje obećanje i učinio Ibrahima, a.s., začetnikom dugog niza Poslanika, korijenom veličanstvene univerzalne religije. “I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.“
Allah dž.š. se smilovao starosti, usamljenosti, beznađu i muci svog vjernog Poslanika. Za Ibrahima, a.s., Ismail nije bio samo sin oca koji nije prije imao djece, on je bio kraj čekanja koje je trajalo cijeli život, bio je nagrada za cijeli vijek patnje, plod njegovog života.
Kroz radost i veselje Ibrahimovog doma, Ismail, a.s., je brzo rastao obasjan svjetlom ljubavi. I taman kada je Ismail porastao toliko da svom starom babi može pomagati u poslu, Ibrahim a.s. je sanjao san u kojem mu Allah dž.š. naređuje da svog sina Ismaila zakolje i prinese kao žrtvu u ime Allaha: ”I kad on odraste toliko da mu poće u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?” – “O oče moj”, – reče – “onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” (Es-Saffat, 102.)
Nemoguće je riječima iskazati šta je značila Ibrahimu, a.s., Allahova, dž.š., naredba da žrtvuje svog jedinog sina Ismaila, a.s., Veličinu tog bola ne možemo ni da zamislimo a da ne zadrhtimo od straha. Kako može Ibrahim uzeti svog voljenog sina, plod svog života, radost svog srca, smisao svog življenja; svog Ismaila, položiti na zemlju, staviti nož na njegov vrat i ubiti ga?
Lakše je da Ibrahim bude zaklan od ruke Ismaila! Ali ne, mladi Ismail mora umrijeti a stari Ibrahim živjeti. Ibrahim, rušitelj idola, morao se osjećati raskomadanim!
Ibrahim nije odmah odlučio. Kroz snažan bol odlučivao se, a tek nakon treće vizije konačno je odlučio da sprovede Allahovo naređenje. Ovo je predstavljeno na hadžu kroz ritual kamenovanja tri idola koji predstavljaju prokletog Iblisa koji iskušava Ibrahima, a.s., da se ne pokori Allahu, dž.š.
Kada “istina“ veže nečiji zemaljski život, većina ljudi odmah postane tragalac za istinom. Ali kada se istina protivi životu i vodi teškoćama, gubitcima i opasnostima, vrlo je malo tragalaca za istinom. Iblis prokleti se daje na posao odmah čim nađe tragove straha, slabosti, dileme, očajanja, zavisti, sebičnosti i tada ima veću uspješnost protiv nekoga ili nečega. Iblis prokleti ponekada propagira logične razloge, intelektualna ili religiozna opravdanja da bi dosegao svoj krajnji cilj.
Na primjer, mi možemo zamisliti da je, slomljen bolom i rastresen, Ibrahim, a.s., mogao naći mnogo opravdanja:
Možda žrtvovanje ima samo metaforično značenje i treba da predstavlja ubijanje “ega“?
Možda “Ismail“ ima generalni smisao i ne odnosi se na Ibrahimovog, a.s., sina?
Možda “usmrti Ismaila“ zapravo znači “usmrti ljubav prema Ismailu“?
Ibrahim, a.s., je mogao pronaći mnogo interpretacija svoje vizije.
Ali Ibrahim, a.s., Allahov bliski prijatelj, je imao vjeru u Allaha, dž.š., i znao da Allah od njega zahtjeva žrtvu.
Ibrahimova savjest je ismijala sva logična opravdanja i razloge.
Ibrahim, a.s., je stavio ljubav prema Bogu iznad samoljublja, poslanstvo iznad sina, odanost prema Bogu iznad lojalnosti obitelji, Istinu iznad stvarnosti, savjest iznad instinkta, odgovornost iznad zadovoljstva, dužnost iznad prava, monoteizam iznad mnogoboštva. Izabrao je napredak a ne stagnaciju.
Ibrahim je izabrao Boga i predao Ismaila.
Na Mini se desila nevjerovatna i zastrašujuća konverzacija između oca i sina. Ibrahim, a.s., reče Ismailu: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?“
Kako zastrašujuće riječi za dijete!
Ismail, a.s., je mogao ne odgovoriti. Mogao je pitati Ibrahima da se uzdrži od toga. Ali Ismail, a.s., je također bio vjernik. On se predao volji Allaha, dž.š. Oslobađajući svog oca očaja, Ismail, a.s., mu je dao ove utješne riječi: “ O oče moj“– reče – “onako kako ti se naređuje postupi; vidjeti ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“
Ibrahim, a.s., je pitao sina i on se svojom voljom ponudio Allahovom naređenju. Ibrahimov izbor je žrtva.Ismailov izbor je vlastita žrtva, šehadet.
To je Ibrahimu dalo snage. Vezao je svoje srce za Boga, u jednu ruku uzeo Ismaila, radost svog života, a u drugu nož svoje vjere sve dok nije stigao do mjesta za žrtvovanje. Kroz svu patnju, bilo mu je moguće da se okrene i vrati. Ipak je položio Ismaila na zemlju, okrenuo njegovo lice od sebe da bi našao snage za slomljenu dušu i ukočenu ruku.
I tako je zaklan Ismail.
Ali, Allahovom milošću, nož Ismaila nije zasjekao. Ibrahim, a.s., je primio ovna i bio pozvan od Allaha:“O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, – to je zaista bilo pravo iskušenje!“
Ibrahim je dobio sve i sačuvao Ismaila. To znači da Ibrahimov Bog nije krvožedan. Simbolično, jedina krv prolivena u ovoj priči je krv Iblisa prokletog.
Ljudi imaju potrebe dok Bog ne treba ništa. On je Sebi dovoljan.
Allah, dž.š., i Njegova Mudrost su uzdigli Ibrahima, a.s., na najviši nivo žrtvovanja sina, bez žrtvovanja Ismaila. Allah dž.š. uzdiže Ismaila na najviši nivo žrtvovanja sebe Bogu, bez bilo kakve štete po njega.
Ovaj događaj ne govori o muci i patnji ljudskog roda, već nas upućuje u perfekciju čovječanstva, slobodu iz zatvora instinkta i sebičnosti, uzdizanje duha.
Ovaj veličanstveni događaj nas također uči, kroz Ibrahima, da ljudski život, Ismailov, Ibrahimov, svačiji, dobiva svoje značenje i vrijednost od Boga, Izvora Kreacije – a ne od prirode.
Značajno je da dobre stvari u životu, predstavljene Ismailom, ne crpe svoju vrijednost iz činjenice da postoje i da mogu biti vrednovane, uživane i da se njima može oduševiti, već od Boga, Izvora Kreacije.
Ibrahim, a.s., je, na neki način, dao Ismaila da bi ga potom dobio natrag na prikladnijoj osnovi. Ovaj događaj nas uči da je Bog Dobrota, Ljepota…
Ibrahimov Ismail je bio njegov sin.
Ali mi, ko je naš Ismail?
Šta je to?
Naša diploma?
Naša reputacija?
Naš položaj?
Naš novac?
Naša kuća?
Naš automobil?
Naš voljeni?
Naša obitelj?
Naše znanje? Naše zvanje? Naša odjeća? Naša slava? Naša duša? Naša duhovnost? Naša ljepota? Naša snaga? Naša karijera….?
Kako znati?
Šta god u našim očima zauzima mjesto Ismaila u očima Ibrahima!
Šta god nas slabi na putu vjere!
Šta god nas zaustavlja u našem pokretu!
Šta god donosi sumnje našem osjećaju odgovornosti!
Šta god je zatvorilo našu slobodu!
Šta god nas tjera na kompromise i izgovore!
Šta god čini naše uši gluhe na Poruku Istine!
Šta god nas poziva da se zadovoljimo sobom!
Šta god uzrokuje da izbjegavamo dužnosti!
Ko god ili šta god nas želi zadržati samo pored njega/nje ili toga!
To su znakovi našeg Ismaila.
Potražimo ih i otklonimo ih da bi se mogli približiti Allahu, dž.š..
Mi većinu poslova radimo po navici ili po dikatatu situacije. Nije greška ako je neka naša navika proistekla iz smišljenog postupka učinjenog u ime Boga, no greška je kad čitav život provedemo kao kuglica u fliper-aparatu prepuštajući se udarcima poluga, tad i ako učinimo neko dobro – to dobro nije naše, jer nije nas bilo u njegovom planiranju niti je tog dobra bilo u našem nijjetu. Većina muslimana danas prepustila se ovom “fliper-životu“ izgubivši suštinsku povezanost sa svojom vjerom.
Esad Bajić (Iz knjige Kurban i hadž)