U SUSRET 12. REBIUL-EVVELU
Hvala Allahu Uzvišenom, hvale vrijednom, Tvorcu i Uzdržavaocu svemira veličanstvenog, Onome koji nas iz obilja svoga blagodatima neizmjernim obasipa, Onome koji znanjem i milošću svojom obasipa sve, Onome koji nas je počastio poslanikom Muhammedom, neka su na njega, njegov ehli bejt i vrle ashabe, najodabraniji Allahovi blagoslovi i selami.
Prije nekoliko dana nastupio je mjesec Rebiul-ewl, u kojemu je, po mišljenju večine islamskih učenjaka, rođen posljednji Allahov poslanik, Muhammeda, s.a.v.s. Rođen je 12. Rebiul-ewwla, odnosno 20. aprila 571. godine kojega muslimani širom svijeta obilježava na razne načine. Tokom toga mjeseca evociraju se uspomene na njegov časni lik, čime se aktuelizira njegovo učenje kao model optimalnog načina života kojim se postiže potpuna sreća i blagostanje na oba svijeta. Od 12. Rebiul-ewela, u ovoj hidžretskoj godini, dijeli nas svega nekoliko dana pa je to prilika da u današnjoj hutbi kažemo nekoliko riječi o našem Poslaniku, s.a.v.s.
Njegovim slanjem Allah, dž.š., je na čovječanstvo spustio svoju neizmjernu milost, jer im je preko njega dostavio svoju jasnu i savršenu Knjigu, koju im on kazuje i s kojom ih izvodi iz tmina na svjetlo dana. Uzvišeni nas podsjeća na to rekavši: „Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.“
Ako se pitamo, zašto proučavati život Poslanika koji je svoju poslaničku misao okončao još prije 14 vjekova, možemo kazati da je to zbog toga što njegovo učenje nadilaze prostor i vrijeme. Njegovo učenje koje ima izvorište u Objavi, lično i principijelno praktikovanje onoga čemu je pozivao, kao i to da njegovo učenje zadire u sve segmente ljudskog života, čini ga stalno aktuelnim, a nas obavezuje na permanentno izučavanje i primjenu njegove prakse.
Govoriti da je interes Poslanikove misije ograničen samo na moralna pitanja, a da su ostala pitanja, od životnog značaja, manje važna suprotno je islamskoj tradiciji. Njegov Sunnet je naš sveukupni svjetonazor bez čijeg oživotvorenja ne bismo mogli realizovati život koji nas približava Bogu i zaslužuje Njegovu naklonost. On nije izostavio nijedno pitanje, bez obzira koliko neznatno bilo, ukoliko se ono odnosi na duhovni i materijalni napredak čovječanstva.
Život Allahova Poslanika, s.a.v.s., bez sumnje je veoma važan za svakog muslimana. On je obrazac ponašanja za čitav ljudski rod čemu muslimani posebno moraju težiti.
Na planu oživotvorenja toga učenja Poslanik se lično, do krajnjih granica, zalagao. Uz maksimalni trud i Allahovu podršku, promijenio je način života ljudi Arabijskog poluostrva. Iz anarhičnog oni su se preobrazili u sređeno društvo, sa zakonima i moralnim principima, ne zbog ovosvjetskog prestiža, svjetske časti ili reputacije, nego u ime i radi Allaha, a za dobrobit svih ljudi.
U vrijeme krajnje otuđenosti, kada čovjek čovjeku sve više postaje vuk, Poslanikov način života nameće nam se kao nužnost. Stoga, ovim plemenitim ciljevima posebno treba podučavati muslimansku mladež i zadržavati im pažnju na njima prije nego im se usade neki drugi “moralni” ili društveni oblici ponašanja. To je od primarne važnosti, osobito za one daije i vjeroučitelje, koji pored obrazovne obavljaju i odgojnu funkciju. Sam Poslanik je savjetovao i upozoravao: “Odgajajte svoju djecu u znaku tri svojstva: da vole Poslanika, da vole njegovu porodicu i da uče Kur’ an.”[1]
Sam je govorio „da ga je njegov Gospodar odgojio najljepšim odgojem“,[2] a za njega je Allah, dž.š., kazao „da dostiže najviši stepen morala“.[3] Zato, svako ko iole poznaje Muhammeda, s.a.v.s., ne može ostati ravnodušan, a da mu ne pokloni svoju pažnju i ljubav. U njemu se raspoznaje milosrdan i plemeniti čovjek kojem ne promiče ni najmanja sitnica kada su u pitanju ljudske želje i patnje, a da im on ne udovolji i ne pokloni punu pažnju i važnost. Ta zadivljujuća izuzetnost koja je osvajala vjernike odašilje svjetlost iz Muhammedovog, a.s., čovjekoljublja, na kojima je izgrađen njegov insanijjet. Njegova plemenitost i humanizam protezali su se čak na svu živu prirodu i životinje, što je neobično za vrijeme i podneblje u kojem je živio.
On je bio takav da ste prema njemu mogli griješiti beskrajno, a da ga nikad ne naljutite, sve dok nisu bile prekršene neke Božije naredbe ili zabrane. Hazreti Enes, r.a., iznosi jednu predaju u kojoj ističe: “Ja sam služio Resulullaha, s.a.w.s., deset godina i nikad mi nije kazao ni uf. Ako bih nešto uradio, nikad mi nije rekao: “Zašto si to uradio?”, a ako nešto ne bih uradio, nikad mi nije rekao: “Zašto to nisi uradio?”[4]
Ljudi iz njegove blizine su ga ovako doživjeli i opisali: “On rijetko kad zapovijeda. On vas više moli i uvjerava. On prvo govori duši i srcu pa onda pameti. I to je tajna njegove originalnosti i njegove snage.”
Kršćanin Thomas Carlyle veli: “Ja volim Muhammeda kao osobu posve iskrenu i čistu od licemjerstva. Kod njega nema ni truna oholog hvalisanja; ali, opet, on ne naginje ni poniženju. On je onakav, kakav može biti u svojoj haljini i obući koju ju zakrpio svojom rukom. On se obraća jasno, iskreno i bez kompleksa, perzijskim i grčkim carevima što ima da rade; on doista dobro zna o samom sebi, i zato zaslužuje naše divljenje i poštovanje.”[5]
Molimo Allaha Uzvišenog da nas učini dostojnim sljedbenicima njegovog Sunneta i drušvom u Džennetu, sa vjerovjesnicima, borcima za istinu, šehidima i ostalim dobrim ljudima. O kako su oni divno društvo! Amin ya Rabbel-alemin!
Autor: Dr. hfz. Halil Mehtić
[1] Bilježi Dejlemi
[2] Bilježe: Es-Sujuti u El-Džamius-Sagiru i Ibnus-Sem’ani u Edebul-Imlai.
[3] El-Kalem, 4.
[4] Bilježe Buhari i Muslim
[5] Albert Fua, Život i moral Muhammedov